Prof. dr Vera Jerković: Spomenik srpske kulturne baštine

FOTOTIPSKO IZDANJE NIKOLJSKOG JEVANĐELJA

Spomenik srpske kulturne baštine*

Nikoljsko jevanđelje, reprezentativni spomenik srpske kulturne baštine, nastalo je krajem 14. ili početkom 15. veka. Pisano je na pergamentu, a sadrži 175 listova manjeg formata. Dobro je očuvano, nedostaje mu jedino mali deo jevanđelja po Jovanu, a teže se čita tekst na samom početku i kraju knjige.

Pisala su ga dva pisara od kojih je prvi bio Hval krstjanin, identifikovan poređenjem rukopisa sa Hvalovim zbornikom iz 1402. godine u kome je on ostavio zapis. Ovo upućuje na zaključak da je Nikoljsko jevanđenje prepisano u istoj skriptoriji u kojoj je sačinjen Zbornik, verovatno negde u Dalmaciji ili u njenom neposrednom zaleđu.

Nikoljsko jevanđenje je ispisano lepim ćirilskim ustavnim pismom, ali sa više, za svoje vreme, arhaičnih oblika, pravopisom glagoljskih knjiga koji je u srpskoj pismenosti bio potisnut tokom 13. veka. Njegov jezik je srpskoslovenski, međutim, ima dosta nanosa iz narodnog govora sa područja ikavskog štokavskog dijalekta. U oblasti morfoligije, sintakse i leksike utvrđen je stariji sloj koji odgovara staroslovenskim spomenicima, odnosno vrlo starim predlošcima. Prvobitno nije bilo namenjeno bogosluženju jer ili nema sinoptičke oznake na marginama ili se one ne nalaze na pravom mestu. Sve navedene specifičnosti ukazuju na to da ova izuzetno vredna rukopisna knjiga pripada relativno malom broju sačuvanih bosanskih ćirilicom pisanih bogumilskih spomenika.

Nikoljsko jevanđenje je bogato ukrašeno, mada ukrasa nema mnogo. Kao i u čuvenom Hvalovom zborniku i u njemu su naslikani simboli jevanđelista (anđeo, lav, vo i orao) na strani ispred početka njihovog teksta, a tekst počinje ukrašenim inicijalom i raskošnom vinjetom. Ukrasi su obojeni, pa i pozlaćeni. Podsećaju na iluminaciju Hvalovog zbornika, ali nisu istovetni.
Nikoljsko jevanđenje je nakon propasti srpske države doživelo sudbinu mnogih naših dragocenosti koje su zajedno sa narodom seljene. O njemu je prvi, pošto ga je zatekao u manastiru Nikolji (u Srbiji), obavestio javnost Vuk Stefanović Karadžić opisavši ga u časopisu Danica 1826. godine. Zna se, zatim, da je knjiga od 1855. godine bila u Beogradu, u posedu Alekse Vukomanovića, a pred Prvi svetski rat se nalazila u Narodnoj biblioteci odakle je sa ostalim dragocenim spomenicima evakuisana pri povlačenju srpske vojske ka jugu gde joj se i izgubio svaki trag. Tek 1968. godine pronašao ju je Vladimir Mošin među srpskoslovenskim rukopisima koji se čuvaju u biblioteci Čestera Bitija u Dablinu.

Rukopisno jevanđenje na pergamentu izazvalo je interesovanje filologa čim je otkriveno. Najviše se njegovim proučavanjem bavio Đura Daničić koji ga je do danas najdetaljnije opisao i jedini izdao štampanom crkvenom ćirilicom 1864. godine. Nažalost, ovaj interesantni spomenik još nije monografski opisan, niti dosada ima fototipsko izdanje. Razlog se može razumeti ako se uzme u obzir istorijat rukopisa i činjenica da se čuva u tuđini, daleko od domovine.

Zahvaljujući Vladimiru Davidoviću i njegovoj želji i upornosti da bar kao kopiju vrati jevanđelje manastiru Nikolji, nedavno je ugledalo sveta lepo, izvanredno priređeno i luksuzno opremljeno izdanje koje čine dve knjige: prva je majstorski izrađeno fototipsko izdanje u boji sa veličinom snimaka kao u orginalu, a druga sadrži obnovljeno Daničićevo izdanje, sada vrlo retku knjigu, kao i nekoliko priloga, mahom o istorijatu rukopisa. Ona nosi naslov "O Nikoljskom jevanđelju" i ima 373 strane. Na njenom kraju Vladimir Davidović kazuje kako je nastalo izdanje i pominje zasluge onih koji su u pripremi učestvovali kao stručnjaci ili na drugi način. Stoga zahvalnost dugujemo svima: direktoru biblioteke u Dablinu koji je dao da se izradi kompakt disk sa digitalnim fotografijama u boji, kao i saradnicima Aleksandru Krstiću, Predragu Milovanoviću, Vladimiru Dutinu, Jovanu Pavloviću, Zoranu Markoviću, Nebojši Dišiću, Milanu Drobnjakoviću, Jeleni Bojić i Gordani Milosavljević.

U sto numernisanih primeraka

Izdanje je priređeno u sto numerisanih primeraka. Nije namenjeno prodaji, a spisak vlasnika kojima je darovano priložen je uz knjigu koja se čuva u SANU. Zahvaljujući tome, ova vredna i interesantna knjiga lako je dostupna svima koji je žele upoznati, videti ili proučiti. To će omogućiti ispunjenje želje Vladimira Davidovića i njegovih saradnika "da se ono što je preživelo ne zaboravi".

Prof. dr Vera Jerković

* Preuzeto iz: Dnevnik (Novi Sad). – ISSN 0350-7556. – God. 66, br. 21881 (12. jan. 2008), str. 12.

 

Vrh strane